13.07.2018.


Vujanović: Antifašizam je osnova obnove crnogorske države
13/07/2018
Pobjeda

Bivši predsjednik Crne Gore govori o neprolaznom značaju crnogorskog Trinaestog jula; otkriva sa kojim se sve izazovima suočavao baveći se politikom četvrt vijeka kao minister, premijer i predsjednik; otkriva zbog čega je svojevremeno advokaturu zamijenio politikom; priča o odnosima sa Đukanovićem, Markovićem, Đinđićem, objašnjava što mu je politika dala, a što oduzela…

Podgorica - Nakon četvrt vijeka provedenih na najvišim državnim funkcijama, predsjednik Crne Gore u tri mandata (2003-2018) Filip Vujanović ovaj 13. jul proslaviće kao “običan građanin”. Dan državnosti Crne Gore, kojim se obilježava i 77 godina od istorijskog Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma, dočekuje, kaže, duboko i istinski ponosan na antifašističku tradiciju zemlje, čiji je donedavno bio predsjednik.
“Crnogorski antifašizam jedinstven je i veličanstven i služi na vječni ponos Crnoj Gori. Crnogorski antifašizam takav je jer je pripadao najprogresivnijem pokretu u istoriji čovječanstva; takav je jer je bio osnova obnove crnogorske države; takav je jer je svojom masovnošću, kako je rekao veliki francuski i svjetski filozof Zan Pol Sartr, čovječanstvo upozorio kojim putem da se kreće”.

U crnogorskom antifašističkom Trinaestojulskom ustanku učestvovalo je više od 45.000 ljudi, dakle, deset procenata stanovništva, od čega je stradalo čak 18.573 borca.
Tokom rata, od 23 člana partizanskog Vrhovnog štaba, čak osmorica su bila Crnogorci; od 1041 narodnog heroja Jugoslavije, njih 245 su iz Crne Gore. Nije naodmet podsjetiti ni da je, pored Rusije i Engleske, Crna Gora bila jedina država koja je 1941. imala organizovanu borbu protiv fašizma. Pljevaljska bitka od 1. decembra 1941. jedina je borba na tadašnjem frontu u Jugoistočnoj Evropi“, kaže predsjednik Filip Vujanović. „Tokom svog trajanja, crnogorski antifašizam jasno je saopštio i tri svoja velika istorijska - ne…“

POBJEDA: Koja?

VUJANOVIĆ: ,,Ne“ fašizmu; „ne“ Podgoričkoj skupštini 1918. koja je, bez obzira na to što je Crna Gora pripadala državama pobjednicama Prvog svjetskog rata, brutalno poništila crnogorsku državnost; i ,,ne“ Petrovdanskoj skupštini 12. jula 1941, kada je prirodna potreba obnove crnogorske države pokušana kroz kvislinštvo sa italijanskim fašističkim okupatorom.
Svemu ovome je opštenarodni antifašistički ustanak od 13. jula 1941. dao jedinstven istorijski odgovor. Zato on snažno obavezuje i savremenu Crnu Goru i sve njene građane, bez obzira na njihove vjerske, nacionalne, ideološke i političke razlike, garantujući joj i stabilnost i vječnost.

POBJEDA: Srpski i hrvatski istoričari Milivoj Bešlin i Hrvoje Klasić često ističu da je Crna Gora jedina država bivše Jugoslavije u kojoj se sa državnog nivoa nikada nijesu vijorile kvislinške zastave.

VUJANOVIĆ: To doživljavam kao kompliment crnogorskoj državnoj politici kojoj sam pripadao i koja nikada nije dovodila u pitanje antifašističke temelje Crne Gore. Nemojmo zaboraviti da je u novembru 1943. u prijestonici crnogorske slobode, u Kolašinu, održana sjednica Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja, kojoj je prisustvovalo 544 delegata i koja je promovisala Crnu Goru i njeno vraćanje na mapu država. Već naredne godine formirana je Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja (CASNO), iz koje je aprila 1945. konstituisana Crnogorska narodna skupština. Hoću da kažem da je od 13. jula 1941. do 21. maja 2006. antifašizam osnov crnogorske državnosti i najsnažniji garant crnogorske državne i nacionalne vječnosti.

POBJEDA: Prvi put nakon petnaest godina Trinaesti jul ne proslavljate kao predsjednik Crne Gore. Kako se osjećate?

VUJANOVIĆ: Osjećam se izuzetno ponosno zbog poruka koje i ovim povodom dolaze od politike kojoj sam posljednjih četvrt vijeka pripadao. Veoma sam srećan zbog toga što sam, kao predsjednik Crne Gore, aprila 2008. prvo državno odlikovanje dodijelio SUBNOR-u; što sam odlikovao velikane našeg antifašizma – Andriju Nikolića i Branka Pavićevića; i što sam posljednje odlikovanje u svojstvu predsjednika uručio antifašisti i Kolašincu Gojku Vlahoviću.

POBJEDA: Tokom poslednjih 25 godina dva puta ste bili minister – najprije pravde, pa onda policije; dva puta premijer, jednom predsjednik Skupštine i tri puta predsjednik Republike. Jesam li nešto propustila?

VUJANOVIĆ: Nijeste. Mojih 25 godina bavljenja državim poslovima počelo je u martu 1993. u SR Jugoslaviji, nastavljeno u Državnoj zajednici SCG, pa u nezavisnoj Crnoj Gori, gdje sam okončao svoje dosadašnje aktivno političko djelovanje.

POBJEDA: Nabrajajući Vaše državne funkcije, sjetila sam se riječi vodećeg crnogorskog antifašiste, političkog komandanta crnogorskog Trinaestojulskog ustanka 1941. i prvog komunističkokg desidenta u istoriji Milovana Đilasa, koji u knjizi Vlast i pobuna kaže da je vlast “naslada svih naslada”. Ne bih rekla da ste vlast doživljavali na takav način?

VUJANOVIĆ: Imate pravo. Vlast sam doživljavao prije svega kao mogućnost da i lično doprinesem stabilnosti i opštem dobru, i to na prostoru koji je dugo bio poznat kao nestabilan. Vršeći državne dužnosti, trudio sam se da ne izgubim osjećaj lične slobode, kao i da se ne odreknem načina života koji sam vodio prije nego što sam postao predsjednik Crne Gore. Izbjegavao sam svaku priliku da se prema mojoj porodici i meni ispolji bilo kakav “poseban tretman” u smislu sistema zaštite i slično, tim prije što sam vjerovao da takav status podrazumijeva lišavanje onoga što mi je izuzetno važno, a to je unutrašnja sloboda. Mislim da su to građani Crne Gore prepoznali.

Tokom predhodnih četvrt vijeka vjerujem da sam postigao ono što je san svakog političara: politička neslaganja i mimoilaženja sa akterima na političkkoj sceni nikada nijesam pretvarao u mržnju. U direktnoj komunikaciji sa građanima nikada nijesam imao ni ličnu ni porodičnu neprijatnost. Možda i zato što je suština politike koju sam zastupao bila pokušaj prevazilaženja podjela i sukobljavanja, kao i nastojanje da se zajednički posvetimmo Crnoj Gori kao vrijednosti koja je neprolazna i vječna.

POBJEDA: Šta Vam je dala politika?

VUJANOVIĆ: Omogućila mi je učešće u važnim istorijskim procesima kroz koje je Crna Gora prošla poslednjih 25 godina. Uprkos činjenici da je taj put bio veoma težak i rizičan, kao država i kao društvo uspjeli smo, vjerujem, da postignemo značajne rezultate. Politika mi je dala i mogućnost da doprinesem miru i slozi u regionu koji nije naročito čuven po slozi; istovremeno, da pregovaram i da potpišem međunarodne sporazume u dijelu Evrope koji je, kao što znamo, neuporedivo poznatiji po nesporazumima.

POBJEDA: Šta Vam je oduzela?

VUJANOVIĆ: Prije svega vrijeme koje sam mogao provesti sa porodicom, koja mi to spravom često zamjera. U budućnosti ću to svakako pokušati da ispravim.

POBJEDA: Da, to je zanimljivo: u svim istraživanjima javnog mnjenja uvijek ste ocijenjeni najvišim ocjenama, ostajući ubjedljivo najpopularniji političar u Crnoj Gori. Istovremeno, dio javnosti često je dovodio u pitanje Vaše crnogorstvo.

VUJANOVIĆ: Da li sam više ili manje Crnogorac, stvar je subjektivnog doživljaja. Ono što je sigurno i objektivno je da nijesam čovjek ekstremnih političkih stavova u bilo kojem sadržaju. Hoću da kažem da, na primjer, nikada nijesam bio sljedbenik ideja Pavla Đurišića, ali ni onih Sekule Drljevića. Pripadam politici koja je, poštujući nacionalno - i crnogorsko, i srpsko, i bošnjačko, i muslimansko, i albansko, i hrvatsko, i romsko i ostalo uvijek pokušavala da kod građana izgradi osjećaj pripadnosti Crnoj Gori. Iako nesumnjivo ponosan na to što sam Crnogorac, svoje crnogorstvo ne doživljavam kao nešto što me u građanskom smislu čini superiornijim u odnosu na ostale. Građanin sam Crne Gore i, kao predsjednik, trudio sam se da sve ljude, bez obzira na njihove vjerske, nacionalne, ideološke i druge razlike, tretiram jednako i na isti način - kao ravnopravne građane”

POBJEDA: Kad smo kod Zamjerki, dio javnosti tvrdi i da ste uvijek “bili u sjenci” Mila Đukanovića. Jeste li?

VUJANOVIĆ: Mila Đukanovića sam uvijek smatrao iskrenim prijateljem i pravim političkim partnerom. Upravo me je on te 1993. ubijedio da napustim advokaturu i da preuzmem državne poslove kojima sam bio posvećen. Riječ je o čovjeku koga izuzetno cijenim, kako kroz opštu, tako i kroz ličnu relaciju. Sa druge strane, političkim manipulacijama i spekulacijama o tome da sam “u Milovoj sjenci” odavno ne pridajem nikakav značaj. Takav pristup doživljavam kvazipolitičkim pokušajem da se jednako potcijenimo i Milo Đukanović i ja.

POBJEDA: Da li je istina da ste, uoči raspisivanja predsjedničkih izbora 15. aprila 2018. i javno i “u četiri oka” od Mila Đukanovića zahtijevali da prihvati kandidaturu za predsjednika Crne Gore?

VUJANOVIĆ: Istina je.

POBJEDA: Zašto?

VUJANOVIĆ: Zato što je riječ o čovjeku koji je nesumnjivo svjestan svoje vrijednosti, ali koji i zna i javno saopštava da te vrijednosti imaju svoju punoću samo ako su dio timskog promišljanja i djelovanja. Đukanović pripada ljudima koji uvažavaju drugog. Čak i onda kada smo imali različito viđenje u odnosu na određenu političku ili društvenu pojavu, nikada, ali baš nikada Milo Đukanović nije pokušao da mi nametne svoj stav. To sam mu, vjerujem, jednako uzvraćao.

POBJEDA: Pored predsjednika Đukanovića, da li ste među političarima stekli još nekog prijatelja?

VUJANOVIĆ: Jesam. Imam veoma otvoren, veoma prijateljski odnos sa premijerom Duškom Markovićem, kao i sa nizom ljudi sa kojima sam bio u timu.

Kada se prisjećam prijatelja koji nijesu među nama, dužan sam da, s poštovanjem, istaknem Željka Šturanovića, ministra pravde, potpredsjednika Skupštine i predsjednika Vlade Crne Gore, koji je potpisao sporazum sa EU, čime je počeo crnogorski process evropskih integracija; Vukašina Maraša, ministra unutrašnjih poslova i šefa državne bezbjednosti, koga smatram utemeljivačem modern crnogorske službe bezbjednosti; Milutina Lalića, direktora Agencije za privatizaciju, koji je nakraju maratonske sjednice DPS iz marta 1997. bio jedan od nas sedmorice koji smo se izjasnili protiv promiloševićeve, a za crnogorsku Demokratsku partiju socijalista. Ponekad mislim da je crnogorsko društvo lako zaboravilo na tu prelomnu podjelu DPS-a i na njenih sedam utemeljivača. Doduše, ne samo crnogorsko društvo: taj važan momenat, tipično crnogorski, zaboravili su mnogi i u samom DPS-u.

Pored ljudi koje sam nabrojao, volio bih da istaknem druženje i prijateljstvo sa premijerom Zoranom Đinđićem, čija hrabrost i politička vizija i Srbiji i regionu mnogo nedostaju.

POBJEDA: Moram da Vas podsjetim i na jednu neslavnu epizodu u Vašoj političkoj biografiji. Naime, iako pravnik i advokat, u crnogorskoj Skupštini ste, polemišući sa Slavkom Perovićem, kao ministar pravde pročitali nepotpisano, opskurno pismo protiv tadašnjeg predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore. Kako danas gledate na taj događaj?

VUJANOVIĆ: Ako već pokušavamo da protumačimo gest o kojem me pitate, moramo se vratiti u to vrijeme. Gledano sa ove distance, svakako bih bio srećniji da se to nije dogodilo. Tim prije što sam sa Slavkom Perovićem imao dobru komunikaciju još u vrijeme kada je on bio tužilac, a ja advokat. Pored toga, porodicu Perović i Slavka Perovića i lično veoma cijenim, baš kao što sam uvijek veoma cijenio ono što je suština i doprinos liberalnog pokreta i njihovih ideja crnogorskom društvu. Ovo što ste pomenuli zaista je bila veoma neprijatna polemika unutar parlamenta, u kojoj smo nas dvojica razmijenili teške riječi praćene burom emocija. Te riječi su očito pogodile mene koliko i gospodina Perovića; tim prije što su bile veoma lične i veoma porodične. Anonimno pismo koje pominjete nijesam pročitao; ono je već bilo objavljeno u beogradskim novinama, pa sam kazao nešto o čemu je javnost prethodno bila obaviještena. Ipak, danas mi je žao što se to dogodilo. Baš kao što mi je i godinama kasnije bilo žao što se izvorni Liberalni savez Crne Gore na čelu sa Slavkom Perovićem 2006. godine nije našao u prvom redu obnove crnogorske nezavisnosti.

POBJEDA: Kada govorimo o Vašim političkim počecima, zanimljivo je da ste za ministra pravde u Vladi Crne Gore imenovani u vrijeme kada se Demokratska partija socijalista još nije usuđivala da se jasnije i odlučnije suprostavi velikosrpskoj agresorskoj politici Slobodana Miloševića. Bili ste advokat, predsjednik Advokatske komore; zašto ste uopšte ušli u politiku?

VUJANOVIĆ: Duboko vjerujući da je Crna Gora daleko od rata i ratnih ambicija…

POBJEDA: Kako stet e 1993. vjerovali da je Crna Gora daleko od rata?

VUJANOVIĆ: Predhodno je Predsjedništvo Crne Gore donijelo odluku da se crnogorska vojska povuče sa prostora Slavonije, tj. da više ne učestvuje u ratovima bivše JNA, odnosno Vojske Jugoslavije. vojska se zadržala samom na prostoru Dubrovnika, i to iz razloga koji su jasni i koji su do kraja rasvijetljeni.

POBJEDA: Koliko je odluka o povlačenju vojske iz Slavonije s jedne strane bila važna za Crnu Goru, a koliko opasna, posebno imajući u vidu Miloševićeve i ratne ambicije tadašnjeg vojnog vrha krnje Jugoslavije?

VUJANOVIĆ: U istorijskom smislu, ta je odluka bila izuzetno važna. Crna Gora je shvatila da će, dozvoli li da se o njenoj budućnosti i dalje odlučuje u Beogradu ili Generalštabu tadašnje Vojske Jugoslavije, imati stradanja na koja neće moći da utiče. Od tadašnjeg sekretara za odbranu, generala Veljka Kadijevića, traženo je da se crnogorski aktivni vojnici i rezervisti ne angažuju van prostora Dubrovnika i da se povuku iz Slavonije. Budući da Crnoj Gori nije odgovoreno na taj poziv, Predsjedništvo je odlučilo da samo donese odluku o povlačenju vojnika. Nažalost, mislim da ni ova istorijska veoma važna odluka ni u Crnoj Gori ni van nje nije dovoljno promovisana, iako, upravo zahvaljujući njoj, Crna Gora nije imala učešća kako u ratu na prostoru Slavonije, tako ni u ratu u Bosni i hercegovini.
Zbog nesreće “dubrovačke episode” Crna Gora je Hrvatskoj uputila iskreno i duboko izvinjenje koje je prihvaćeno i od strane hrvatskog državnog vrha i od strane hrvatskih građana. Danas su odnosi naše dvije zemlje izuzetno prijateljski. Nadam se da sam, kao predsjednik Crne Gore, tome dao i lični doprinos.

POBJEDA: Što smatrate svojim najvećim ličnim doprinosom emancipaciji Crne Gore? To što ste 2006. raspisali referendum o obnovi državne nezavisnosti ili…?

VUJANOVIĆ: Raspisivanje referenduma 2006. bilo je logična posljedica politike koju je Crna Gora vodilau predhodnom period, a koja je podrazumijevala da se u dogovoru sa Beogradom i Briselom nađe model da rezultat izjašnjavanja crnogorskih građana bude opšteprihvaćen i priznat. Veoma sam ponosan na Beogradski sporazum koji sam, u ime Crne Gore, 2002. potpisao zajedno sa Milom Đukanovićem. Zahvaljujući saradnji sa tadašnjim premijerom Srbije Zoranom Đinđićem, Đukanović i ja smo, uprkos svemu, uspjeli da promovišemo dobre odnose kao osnov buduće saradnje naše dvije države.
Iako je dio javnosti osudio potpisivanje Beogradskog sporazuma, siguran sam da su moj i potpis Mila Đukanovića na tom dokumentu predstavljali ne samo izraz političke odgovornosti, nego i uvažavanje realnosti.

POBJEDA: Što to znači?

VUJANOVIĆ: Znači da smo vodili računa o uvažavanju unutarcrnogorskih odnosa, odnosa Crne Gore sa Srbijom i naših odnosa sa EU. Smo se na taj način moglo obezbijediti buduće međunarodno priznanje naše zemlje.

POBJEDA: Jeste li se plašili unutrašnjih nemira u Crnoj Gori? Istovremeno, zar nije bilo rizično prihvatiti zahtjev “55 procenata” koji je EU postavila kao uslov da bi odluka o obnovi crnogorske nezavisnosti bila validna?

VUJANOVIĆ: U vrijeme raspisivanja referenduma nijesam imao strah od eventualnih nemira unutar Crne Gore; istovremeno, bio sam uvjeren da će rezultat referendum dovesti do obnove državne nezavisnosti. Moje uvjerenje bilo je utemeljeno na činjenici da je Crna Gora svima – i crnogorskoj javnosti i javnosti u Srbiji i međunarodnoj zajednici – pokazala da je predhodno učinila sve kako bi se dogovorila sa Srbijom. Pošto nije uspjela, krenuli smo svojim putem.

Zahtjev Brisela da traži tako veliku razliku razumijo sam kao opreznost proisteklu iz straha od tradicionalno nestabilnog Balkana. Na ovaj način definitivno je isključena svaka mogućnost novog balkanskog sukoba.

Na kraju, moram da kažem da je druga strana nezavisnosti Crne Gore i garancija njenog očuvanja svakako njeno članstvo u NATO. Prisustvo u Nju-jorku na Generalnoj skupštini UN, na kojoj smo kao država aklamacijom primljeni, moje je posebno zadovoljstvo, čast i privilegija. Isto tako, podizanje zastave Crne Gore na Ist Riveru, kao i one u Briselu prilikom ulaska u NATO, predstavljale su izuzetnu čast. I tome sam, kao predsjednik Crne Gore, prisustvovao zajedno sa bivšim premijerom Milom Đukanovićem i ministrom odbrane i vanjskih poslova, koji su učestvovali u procesu NATO integracija.

POBJEDA: Jeste li se nekada pokajali što ste predsjednika Đukanovića poslušali i ušli u politiku?

VUJANOVIĆ: Nijesam. Mislim da sam ispunio neka svoja unutrašnja očekivanja, iskreno se trudeći da sa državnih funkcija koje sam obavljao upućujem poruke stabilnosti i pomirenja. Svoju državnu politiku uvijek sam usmjeravao ka opštem dobru, vjerujući da strpljenjem i umjerenošću moramo savladavati strast i emocije. Naravno, vidjećemo kako će istorija ocijeniti moju ulogu…

U svakom slučaju, činjenica je da sam u politiku ušao u momentu kada je Crna Gora bila na ivici ratnog sukoba; da sam, tokom NATO intervencije na SRJ zajedno sa ostalim članovima državnog rukovodstva činio sve kako bih prevenirao veća razaranja i, uprkos opasnostima koje sun am prijetile, sačuvao građanski mir i stabilnost u Crnoj Gori… Iz politike sam izašao u vrijeme kada je Crna Gora samostalna država, članica NATO, i lider evropskih integracija na Balkanu.

U tom smislu, ako bih svoj politički učinak morao da definišem jednom rečenicom, rekao bih da sam marathon trčao kroz minsko polje i da sam na kraju ipak stigao do cilja.

POBJEDA: Šta Planirate nakon odlaska sa mjesta predsjednika Crne Gore?

VUJANOVIĆ: Dobio sam status koji slijedi evropsku praksu da, u skladu sa svojimm ogućnostima, bivši predsjednici na međunarodnim adresama afirmišu državu na čijem su se čelu nalazili. Tu vrijednu i važnu aktivnost doživljavam kao nastavak predhodnog političkog rada.

Tamara Nikčević


Broj čitanja: 41

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, Cetinje 20. maj 2013. godine

Himna Crne Gore

Himna Crne Gore

 

Da li podržavate stav Predsjednika da su ekonomska i socijalna pitanja prioritet Crne Gore
da
ne



Copyright 2003 © Predsjednik Crne Gore
Powered by Internet Crna Gora